Zašto Sirija?

Što je zapravo rat? Zašto do njega dolazi? Kakve su posljedice? – Sva su me ova pitanja mučila kao petogodišnju djevojčicu, kao što i mnoge ljude danas. Baš u to vrijeme imala sam jako dobru prijateljicu Andreju koja se kasnije odselila, ni manje ni više, nego u Siriju. Njezini su roditelji dobili nekakvu ponudu za posao, tako da nisu previše razmišljali, a i mogli su si priuštiti bolji život.

Sve je krenulo nizbrdo kad je započeo taj nesretni rat. Sirija i Irak su se prečesto spominjali na televiziji. Postala sam nemirna, često nisam mogla zaspati i pekla me savjest. Zašto? Pa jednostavno! Znala sam da moram nešto učiniti! Ali, tko će poslušati neku četrnaestogodišnjakinju? Odrasli, koji se tako samo nazivaju, nisu radili ništa po tom pitanju. Tako hladnim i bezosjećajnim ljudima skidam kapu. Kako nisu svjesni da se ljudi u svijetu bore za život? Žene su silovane! Muškarci ginu na bojištu za svoje obitelji i domovinu! Milijuni djece ostaju siročad! Dok se jedni nadaju da vide nekoga od najbližih, drugih se to uopće ne tiče. Kad vidimo izbjeglice, samo okrećemo glavu. Uopće im ne pomažemo. Kao da su ne znam ni ja što...

Puno se toga promijenilo. Roditelji me nisu najbolje razumjeli. Ne zamjeram im. Znali su da patim za Andrejom pa su mi odlučili pomoći. Kad bi nova grupa izbjeglica došla u Hrvatsku, otišli bismo do toga mjesta, ali uzalud. Andreje nije bilo! Zajedno s roditeljima sudjelovala sam u podjeli hrane jer su i oni samo ljudi koji su žedni i gladni. Često bismo to radili zajedno sa časnim sestrama koje su me znale upitati zašto volontiram. Ja samo tražim svoju prijateljicu! Svaka je potraga bila uzaludna, ali bila sam sretna kad sam tim ljudima mogla dati kruha i vode. Tada sam shvatila što čovječanstvu treba. Treba mu malo kruha, malo dobrote.

Nekad prije kao da je bilo više prijateljstva i više dobrih ljudi. Postali smo pohlepni i gledamo samo svoje interese. Nitko smo i ništa! Zamrzila sam samu sebe zbog svega toga. Ljudi oko mene i oni koji su bili daleko u Siriji tjerali su mi suze na oči. Nešto moram promijeniti! To je bilo moje obećanje.

Godine su prolazile, ali se ideja nije mijenjala. Rat u Siriji i Iraku još je uvijek trajao. Tako je prošlo i nekoliko godina. Krenula sam na Vojnu akademiju, uspješno ju završila i, poput mojih prijatelja, doživjela dan promocije. Dok su oni javno zahvaljivali svojim roditeljima, ja sam rekla nešto potpuno drugo. Rekla sam kako me je sram! Ljudi su gledali u mene i ništa im nije bilo jasno. Moji su roditelji bili ponosni. Oni su sve znali. Da – sram me je što ne radimo ništa da se spriječi rat u Siriji! Što ako se rat proširi i do naših domova? Hoćemo li onda zvati izbjeglice da brane našu domovinu? Nastao je muk. Svi su pognuli glavu i pocrvenjeli. Zar je moguće da nemate što reći?

Izašla sam van. Za mnom su došli moji prijatelji koji su mi obećali pomoć. Nakon nekog vremena pozvana sam na razgovor kod zapovjednika i gle čuda, naša je postrojba dobila misiju upravo u Siriji. Stigli smo u Alep i tek sam tada vidjela sve to. Tamo su već bili naši kolege vojnici. Nisam imala prevelikih očekivanja. Kako nam je zadatak bio vršiti nadzor, tako smo ušli u jednu veliku zgradu. Kad smo tamo došli, svi su ustali na noge. Djevojka koja je stajala ispred mene, učinila mi se poznatom. Kako sam imala zaštitnu masku na licu, nisam ju baš najbolje zamijetila, no kad sam ju skinula, počele su teći suze. Nakon toliko godina pronašla sam Andreju! Moju dragu prijateljicu! Ne mogu opisati kakva je to bila sreća. Nedugo nakon toga, potpisano je ratno primirje. Mi smo se, nažalost, morali vratiti kući. Svima je teško pao rastanak. Na kraju mi je bilo najvažnije što sam ispunila ono obećanje koje sam si sama zadala. Svršetkom rata, u Siriju su stizale brojne donacije i pomoći pa su ljudi napokon mogli stati na svoje noge. Ovaj moj slučaj primjer je kako je sve moguće. A bio je moguć i rat u Siriji. Zašto? Zato što je plod ljudske gluposti!

Anamarija Brkić, 7. a razred

Moj ljubimac

Moj ljubimac je zlatni retriver, Rita.Kupili smo je kad je imala mjesec i pol.Toga dana je bilamalo prljava, valjda je zato stalno prljava.Rita je bila jako vesela.Sve dok se jednog dana nije počela čudno ponašati.Sve je radila usporeno.Odveli smo je veterinaru.Veterinar je rekao da je bolesna, ima štenećak.Svaki dan joj je davao puno injekcija.Bila je jako mala šansa da preživi. Zato se trebalo dogoditi čudo.Bilo mi je jako žao male Rite koja se tako muči.Rita je na svu sreću preživjela.Sada je preslatki, veseli zlatni retriver koji jede i ono što netreba.Ona jako voli jesti, spavati, igrati se i praviti nered.Voli biti s nama i kod našeg konja Sokola.Rita će nam zauvijek ostati u sjećanju.

Tamara Nekić, 6.r

Moja me zvijezda uvijek gleda

Moja me zvijezda uvijek gleda,

na nebu sja i nikome me neda.

U vedroj noći uvijek titra i blista,

kao dječja suza nevina i čista.

Oblačno nebo ponekad je skriva,

tada se odmara i na oblaku sniva.

A onda opet na nebu zablista i

obasjava moj put, društvo joj

prave zvjezdice male i sjajni mjesec žut.

Ivan Kopić  6.r.

Jedna obična priča

Mama me poslala u trgovinu po poklon za sestrin rođendan.  Došla sam do police na kojoj se nalazi nakit i škrinjice za nakit. Znam da moja sestrica voli takve ukrasne stvari. Ona stalno uzima maminu šminku i mamine cipele s visokim potpeticama kad mama nije kod kuće.  Na drugoj strani te police ugledam škrinjicu obloženu školjkama. Podsjetila me na ovogodišnji školski odlazak na more. Na moru smo imali puno lijepih i zabavnih trenutaka. Lijepo je se sjetiti upoznavanja novih prijatelja iz Babine Grede. U jednoj od soba smo boravili ja, Iva, Vlatka i Tamara. Bilo nam je jako lijepo i zabavno i voljela bih to ponoviti. Odjednom sam se iz svojih misli trgnula jer me prodavačica upitala: "Trebaš li pomoć ?". "Ne, hvala, odlučila sam što ću kupiti." Odvratim joj. Uzmem s police kutiju za nakit, par šnalica i gumice za kosu, majicu i još neke slatkiše. Plaćam na blagajni i odlazim kući.  U sebi razmišljam kako ću sestri ispričati da sam prije 3 godine iste takve školjke skupljala na plaži u Rogoznici za mamu. Mama je u to vrijeme imala neku ideju da će od školjaka napraviti vazu za cvijeće.  Tada mi uopće nije bilo jasno kako će to napraviti, ali sam skupila školjke i donijela joj. Školjke na kutiji za nakit su me podsjetile na lijepa putovanja s mojim prijateljima iz razreda. Ne moram ni reći kako se veselim idućem ljetu !!!

Lorena Šimić 7.razred